Istraživački okvir i šira akademska baza
Srbija: dokumentovana primena istog okvira
Kako vlast deli društvo na 'pravi narod' i 'neprijatelje' i time opravdava veću moć?
Kada vlast sebe predstavi kao jedini autentični glas „pravog naroda“, politički protivnik više nije samo neko sa drugačijim programom. Postaje izdajnik, strani plaćenik, opasna manjina ili neprijatelj zajednice. Tada uskraćivanje njegovih prava može da izgleda kao odbrana većine, a institucije koje ograničavaju vođu kao prepreke narodnoj volji.
Podela ujedno vezuje pristalice za vlast: priznati grešku svoje strane počinje da liči na izdaju sopstvenog identiteta. Međutim, identiteti i strahovi nisu samo izmišljeni odozgo; mogu imati stvarnu istoriju i različito značenje za različite ljude. Zloupotreba se vidi kada vlast svaku kritiku prevodi u neprijateljstvo i koristi tu etiketu da opravda nejednaka prava, kaznu i uklanjanje kontrole.
Identitet nije izmišljotina koju vlast jednostavno nameće. On može biti dubok i stvaran, a efekat vlasti zavisi od publike i drugih priča koje postoje u društvu.
Radovi koji potkrepljuju ovaj odgovor, sa vrstom dokaza i objašnjenjem njihove veze sa tvrdnjom.
dugoročno neposredno praćenje političkog života
Wedeen, L. (1999), Ambiguities of Domination: Politics, Rhetoric, and Symbols in Contemporary Syria, University of Chicago Press.
- Doprinos ovom odgovoru
- Wedeen pokazuje kako režimski simboli i rituali određuju šta se javno može govoriti i kakva se lojalnost očekuje. To može pomoći vlasti da označi granice prihvatljivog političkog ponašanja, ali knjiga nije prvenstveno studija podele društva na „pravi narod“ i političkog neprijatelja.
poređenje više zemalja ili slučajeva
Dukalskis, A. i Gerschewski, J. (2017), „What Autocracies Say (and What Citizens Hear): Proposing Four Mechanisms of Autocratic Legitimation“, Contemporary Politics 23(3): 251–268.
- Doprinos ovom odgovoru
- Dukalskis i Gerschewski pokazuju da autokratije grade priče o tome zašto imaju pravo da vladaju i kako građani treba da razumeju politički poredak. To je dobar okvir za legitimacionu funkciju političkih narativa, ali njihova četiri mehanizma nisu posebno teorija podele na „narod“ i „neprijatelje“.
pregled više istraživanja
Paglayan, A. S. (2026), „Education as a Political Institution“, Annual Review of Political Science 29: 525–546.
- Doprinos ovom odgovoru
- Paglayan pokazuje kako obrazovanje može oblikovati političke vrednosti, nacionalni identitet i društveni poredak i zašto države ulažu u indoktrinaciju. To objašnjava kako se određena slika političke zajednice može prenositi kroz školu, ali ne dokazuje konkretno strategiju stvaranja unutrašnjeg neprijatelja.
istraživanje koje jače proverava šta je uzrok
Cantoni, D. i dr. (2017), „Curriculum and Ideology“, Journal of Political Economy 125(2): 338–392.
- Doprinos ovom odgovoru
- Cantoni i koautori daju jak dokaz da promena nastavnog programa može promeniti političke stavove učenika: kineska reforma povećala je pozitivne ocene državnog upravljanja i promenila stavove prema demokratiji i tržištu. To pokazuje da država može oblikovati političke stavove kroz obrazovanje, ali ne proučava podelu društva na „nas“ i „njih“.
podaci iz velikog broja zemalja
Neundorf, A., Nazrullaeva, E., Northmore-Ball, K., Tertytchnaya, K. i Kim, W. (2024), „Varieties of Indoctrination: The Politicization of Education and the Media around the World“, Perspectives on Politics 22(3): 771–798.
- Doprinos ovom odgovoru
- Neundorf i koautori pokazuju da režimi koriste različite kombinacije obrazovanja i medija da politizuju ono što građani uče i čuju. To dobro objašnjava infrastrukturu indoktrinacije, ali je šire od konkretne strategije označavanja dela društva kao neprijatelja.
Nedostaje relevantan izvor? Pošaljite nam ga.
Predložite izvor ili prijavite grešku u ovom odgovoru →